Da sam slikar k'o što nisam
Priča o bojama, darovima, iluzijama – i o tome šta se desi kad ne odustaneš od sebe.
Jedno poglavlje u mojoj knjizi Pisanje kao lek nosi naslov “Da sam slikar ko što nisam”, zato što je to nešto što sam ja izgovarala od detinjstva.
Detaljno sam tamo opisala kako me je situacija iz osnovne škole potpuno odvojila od slikarstva, iako sam oduvek – pored pisanja – volela da se izražavam i kroz boje. Stalno sam zamišljala kako neobične slike iz moje mašte preslikavam na papir. Volela sam i da crtam, ali škola me je uverila da ja to ne umem. I, iako sam uživala u tome, vrlo brzo kao da je neko iz moje glave, nevidljivom gumicom, izbrisao svaku ideju za likovno izražavanje.
Ali, nakon rođenja mog drugog sina, poželela sam da malo odmorim u kreativnoj atmosferi i otišla na radionicu „Slikaj i cirkaj“. Od tada kreće moje putovanje i istraživanje kroz boje, platna, tehnike slikanja, ideje…
Videla sam da ipak znam da slikam. Naravno, nisam sebi to odmah priznala. Sve mi je delovalo dečije i nekako nevešto – ali sam uživala u radu.
I, naravno, odmah sam pomislila da i od toga mogu da napravim biznis. Jer, kad ih pogledam, stvarno jesu lepe – zašto onda ne bih pokušala da ih i prodam?
Međutim, ne ide to baš tako, ljudi moji.
Ne znam ni sama zašto i kako sam tako naivno pomislila da je dovoljno da se samo pojaviš – i da sve odjednom krene da teče samo od sebe. Kao da su svi samo mene čekali.
Sad mi je to smešno, ali tada nije bilo. Pitala sam se: šta će mi svi ti darovi ako ne mogu da živim od njih, nego moram da radim neki glupi posao?
(I da se razumemo – nijedan posao nije glup sam po sebi. Ali meni je glupo da radim nešto što ne volim i u čemu ne mogu da se pronađem.)
Ali nekako je delovalo kao da se ni u toj mojoj kreativi ne snalazim baš najbolje, zar ne?
Jer, ako želiš da slikaš, treba ti novac za materijal.
Treba ti vreme za rad.
Ako imaš decu i posao za preživljavanje – možda imaš novac za platna, ali nemaš snagu. Ni volju. Ni tišinu.
Zvuči kao začarani krug.
Istini za volju – ipak sam prodala jednu sliku. Za 100 evra. I to u humanitarne svrhe. I to me je stvarno ispunilo.
Ako se pitate šta je na kraju bilo s mojim slikarskim pozivom – ništa posebno. Tu je i dalje. Samo sam naučila da ne mora sve što znamo i volimo da radimo da bude za prodaju.
A možda i bude, jednog dana.
Za sada uživam u svom daru i spremam se da napravim nove slike za dnevnu sobu, koju uskoro renoviramo. I to me ispunjava.
Naučila sam još nešto: da me je moja borba za obezbeđivanje pristojnog života za mene i moju porodicu naučila mnogo više nego što sam ikad planirala.
Jedna od stvari bila je i ta da sam kroz tu borbu kreirala sjajne, čak neverovatne stvari. Knjige. Priručnike. Radionice. Programe. Slike. Sveće od prirodnog voska.
Upravo kroz tu borbu stekla sam i mnogo veština: dizajniranje u Kanvi, pravljenje sajtova, editovanje videa, pravilno korišćenje veštačke inteligencije...
Ali sve te lekcije zaslužuju zaseban tekst.
Za sada želim da vam kažem samo jedno:
koliko god da je teško da istrajete u nečemu što volite –
ne odustajte ako u vama postoji makar iskra koja vas zove.
Zato danas više ne mislim da su moji darovi izgubljeni ako nisu unovčeni.
Oni su tu da me podsećaju.
I možda i vas.
Da se ne živi samo od onoga što donosi prihod, već i od onoga što donosi sebe.
Hvala vama što sudjelujete u širenju svijesti. Uvijek mi je drago pročitati takav tekst i pronaći takve ljude.
Puno sreće i dalje. 🥰
Nisam mogla a da vam ne napišem;
Je li slučajno da smo baš slične postove danas objavili u razmaku od nekoliko trenutaka? O snovima iz djetinstva i koliko znače.
Drago mi je da niste zanemarili taj svoj dar i da znate koliko Vam i čega pruža. ❣️